Ostani kraj mene

ostani-kraj-mene-fin_1.jpg

Svi smo se makar jedanput zapitali: Kada bismo mogli da se vratimo kroz vrijeme, da li bismo nešto promijenili u našem životu? Kada bismo mogli, da li bismo izbrisali nešto zbog čega smo patili, zbog čega smo se kajali? Eliot za sobom ima uspješnu karijeru hirurga. On je šezdesetogodišnjak koji živi u San Francisku, a čiji život uveseljava samo kćerka Endži. Eliotova najveća ljubav, Ilena, umrla je prije trideset godina. Jednog dana, spletom neobičnih okolnosti, dobiće priliku da upozna sebe kao mladića, tri decenije ranije. U to vrijeme, Eliot je bio mladi ljekar, ambiciozan i posvećen svom poslu. U zamahu sedamdesetih godina dvadesetog vijeka u San Francisku, upoznaće Ilenu, a dok se odvija neobičan susret dvojice Eliota, pred čitaocem se razvija nježna i snažna ljubavna priča.

Advertisements

Mala knjižara u Parizu

mala_knjizara_u_parizu_vv.jpg

On tačno zna koja knjiga ublažava boli duše: u svojoj knjižari na brodu pariski knjižar Žan Perdu prodaje romane kao lijekove za život.

Jedino sam sebe ne umije da izliječi od one noći, prije dvadeset jednu godinu, kada ga je lijepa Provansalka Manon ostavila dok je spavao.

Za sobom nije ostavila ništa, osim pisma koje se Perdu nije usudio da pročita. Do ovog ljeta. Ljeta koje će sve promijeniti i odvesti Perdua iz male Ulice Montanjar na putovanje u sjećanja, u srce Provanse i vratiti ga u život.

 

Miodrag Dado Đurić

Dado nikome ne duguje i ničemu ne pripada, nema ni prethodnike ni sledbenike, a spreman je da odbaci nadrealizam kao i postnadrealizam, samim tim što je odbio da upozna Andre Bretona, rekavši za njega da je policajac duha.

Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, u jednom engleskom umjetničkom časopisu bio je objavljen tekst o Frensisu Bejkonu kao najvećem živom slikaru. Autor teksta je odmah iza Bejkona istakao crnogorsko-francuskog slikara Miodraga Dada Đurića, kao drugog najvažnijeg svjetskog slikara. Neko drugi bi možda s pravom pomislio na Ernsta Fuksa ili Gigera, koje je Salvador Dali smatrao svojim nasljednicima. Njihov rad je, međutim, ilustrativniji, komercijalniji, manje originalan i likovan od Dadovog. Djela su im donekle ukočena dok su Dadove linije crteža  svojevrsne neravature, predjeli iskidanih živaca, a slike žive i vibrantne, ispunjene halucinatnom energijom, mrakom crnogorskih špilja i pariskih podruma.

DADO I FUKS
Svetozar Radojčić, utemeljitelj moderne srpske Istorije umetnosti, tvrdio je da ukoliko neko kaže za nekog umjetnika da je veliki, odmah moramo biti na oprezu, a kada tvrdi za drugog da je najveći ili najznačajniji možemo sa sigurnošću odbaciti takvo tvrđenje kao neutemeljeno. Takav stav je blizak Dadovom koji tvrdi: „Ja jesam dobar ali ne veliki“. Osim lične skromnosti koja obilježava i njegov životni stil, ističe ga još nešto. Oko Fuksa se decenijama okupljaju njegovi učenici iz cijelog svijeta, koji su uspjeli samo da kompromituju i razvodne njegov opus. Ne treba ni dokazivati besmislenost njihove tvrdnje da ih Fuks podučava renesansnoj tehnici slikanja. Niko danas ne zna da slika poput renesansnih majstora, pa ni sam Fuks. Najveći dio savremenog fantastičnog slikarstva u znaku je tog vodećeg predstavnika Bečke škole fantastičnog realizma ili kako je Sergej Aparin rekao: „Fuks gore, Fuks dolje, Fuks lijevo, Fuks desno“. Uostalom, i sam veliki bečki majstor zadivljen piše o Dadu kao slikaru magične svjetlosti u svojoj knjizi „U znaku sfinge“. Dado nikome ne duguje i ničemu ne pripada, spreman je da odbaci nadrealizam kao i postnadrealizam, samim tim što je odbio da upozna Andre Bretona, rekavši za njega da je „policajac duha“. Dado nema ni prethodnike ni sledbenike, jer oko velikog drveta ništa ne raste.
Upoznati i sasvim malo sa značajem ovog slikara, shvatamo jad i bijedu provincijalizma naše male sredine. Premda ona u odnosu na svoju veličinu ima jednu od najživljih likovnih scena u svijetu, slikare figuracije, fantastike i modernog realizma među boljim pa i najboljim u svijetu, što se odnosi i na mnoge naše avangardne stvaraoce, njeno prokletstvo je u zvaničnom neprihvatanju sopstvenih vrijednosti. Umjetnicima je neuporedivo teže da uspiju ovdje nego u svijetu i na tom zlu se kale mnoge generacije. Inferiornost naše zlobe i zlovolje mogli smo upoznati prilikom održavanja izložbe posvećene šestoj deceniji Dadovog crtanja. Teme su vječne, nevezane za sam događaj – Dado, crtež i beogradska scena. Borka Božović, istoričarka umjetnosti, vlasnica je beogradske privatne Galerije „Haos“ specijalizovane za crtačku umjetnost. U vrijeme kada su drugi privatni galeristi iz finansijskih razloga skoro nasrnuli na slikarstvo i u potpunosti zaboravili na crtež (skulpturu i grafiku više niko i ne pominje), Galerija „Haos“ izložbama podsjeća na izuzetno vrijeme koje je započelo krajem pedesetih i završilo se početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, pojavom nove slike i transavangarde. U periodu od dvadeset pet godina Beograd je bio crtačka imperija, Meka i Medina balkanskih crtača, njime su harali umjetnici najvišeg nivoa, kraljevi tuša i pera, poput Aleksandra Hecla, Uroša Toškovića, Dragana Lubarde, Leonida Šejke, Mira Glavurtića, Ljube Popovića, Mihajla Đokovića Tikala, zaboravljenog  Milosava Lazarevića („Laze šermetra“ ili „Laze buđavog“) i brojni drugi. Dado Đurić je bio ikona, simbol i sublimacija te onostranosti, u vrijeme poznog modernizma iznenada probuđene strasti za crtanjem, za crtežom renesansnog, raskošnog i fantastičnog tipa. Zato je nastojanje vlasnice Galerije „Haos“ bilo krajnje plemenito, petnaest godina postojanja je trebalo krunisati izložbom najvišeg ranga. Prikazala je Dadove crteže ,  nazvavši izložbu „Eruval – Beograd, odlazak i povratak“.

STANIŠTA UMJETNIKOVOG UNIVERZUMA
U pitanju su dva mitska staništa Dadovog univerzuma, mlin u Eruvalu, selu osamdeset kilometara udaljenom od Pariza, u kome je Dado napravio kuću, bolje reći životni asamblaž ili instalaciju i Beograd, po ideji Leonida Šejke, Dragoša Kalajića i Dragana Mojovića, duhovni centar svijeta. U mlin se Dado naselio 1960. godine, ispunio ga svojim vampirima i čudovištima, tako dragim nekim vodećim francuskim intelektualcima, predstavnicima kulture čije izdavaštvo ima najviše naslova o monstrumima, čudesnom i fantastičnom, najozbiljnije napisanih, kao što je francuska škola izučavanja okultizma među posebnim. Dado je u takvoj prebogatoj kulturi smatran najvažnijim živim francuskim slikarom, a njegove izložbe su pomno praćene kao značajni događaji za Pariz. Takav slikar je praktično bio istjeran iz Beograda sredinom pedesetih godina. Ispod bijele ptice, u podzemlju, vreba aždaja, Beograd ima svoju tamnu stranu, svoje čudovište  iz dubina koje su možda najbolje upoznali pripadnici grupe Medaila, tog našeg prvog i najvažnijeg likovnog, avangardnog, okultnog, ali paradoksalno i tradicionalističkog, antimodernističkog i hrišćanskog andergraunda. Dado je u Beogradu bio vladar tog svijeta, povezivao je umjetnike Mediale sa pola meda, racionalne, svetlozarne konstruktiviste sa onima sa pola ale, crnomagičare podzemnih inspiracija, kojima su tavani, podrumi i groblja bliži od svjetlosti kristala. Neki Dada smatraju centralnom figurom Mediale, a njegov odlazak u Pariz 1956. godine, početkom raspada te grupe i raslojavanja njene estetike. Zašto je otišao? „Toliko sam bio gladan u Beogradu da još i sad osećam izvesnu mučninu kad se setim tih dana“ kaže slikar koji je sa ostalim „sumnjivim probisvjetima“ bio uhapšen prilikom Hruščovljeve posjete Beogradu. To se događa u vrijeme kada je Henri Mur gostovao i izlagao u Beogradu, posjetio Likovnu akademiju, otkrio Dada Đurića kao najosobenijeg umjetnika u ovoj sredini i želio da mu obezbijedi stipendiju za London. Dadove kolege su ga odvratile pričom da je on asocijalan tip, protivnik režima i nedostojan takve pomoći. Dado se posle pola vijeka vratio u grad gdje ga sve podsjeća na period siromaštva i obespravljenosti jer, kako kaže, bilo mu je uprkos svemu izuzetno teško da ga napusti.

OSNOV „DADOZOFIJE“

Borka Božović je uložila mnogo toga u duhovnu i materijalnu avanturu organizovanja manje retrospektive Dadovih starijih crteža. Slična je održana još samo 1981. godine u Kabinetu grafike Umjetničkog centra Žorž Pompidu (popularni Bobur), najvažnijoj francuskoj instituciji za (post)modernu umjetnost, koja osim što u stalnoj postavci izlaže, čuva i šezdeset četiri Dadove slike. Za potrebe ove izložbe galeristkinja je angažovala vodeće domaće kolekcionare, pozajmila radove iz Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju, prikazala svoju zbirku i premijerno izložila najnoviji ciklus posvećen krunisanim glavama, odštampala dvojezični katalog sa brojnim kolor reprodukcijama ne samo crteža, u kome je njena produbljena studija kao i esej Janice Đurić, umjetnikove ćerke i likovne kritičarke, koja je priložila i hronologiju slikarevog života i djela, a potom je cio događaj u zanimljivoj formi eseja i intervjua najavila na tri strane subotnjeg kulturnog dodatka „Politike“. Zato jer je Dado fanatik crtanja, crtež je osnov dadozofije, u ranom djetinjstvu je „gravirao“ kuhinjskim nožem zidove porodične kuće, crtao je kao student na Akademiji isto onako kao i na vrhuncu karijere, crtao stojeći, u zatvoru, na kancelarijskim papirima, s druge strane hamer papira studentskih radova na Arhitektonskom fakultetu, na listovima računovodstvenih knjiga, na finom papiru enciklopedija, na manuskriptima, kopijama rukopisa, foteljama i frižiderima, po zidovima, crtao je i po kostima kao da su njegove jer, kako Dragan Lubarda, drugi crtački demijurg kaže „Crtač treba da se zaboravi dok ne ugleda belinu svoje kosti“.
Posle svega, umesto da srcem, dušom i umom prihvatimo ovakav likovni dar sa francuskog neba, potpuno nezainteresovani za Dadove crteže, za vrijednost tog djela, pojedinci su u štampi, na stranicama subotnjeg dodatka za kulturu „Politike“, u tri broja razvili besmislenu polemiku oko toga ko je prvi u Beogradu organizovao izložbu Dadovih djela, kao da su oni bitni a ne ta djela. Umjesto da sudjeluje u proslavi jubileja i svečanosti ovakve izložbe, autorka projekta Borka Božović je morala da se brani i opravdava. Ponovo je Dado uznemirio malu i učmalu sredinu, opet ona nije bila kadra da podnese njegovu veličinu. Duža dokumentarna emisija „Ćirilica“ Milomira Marića na TV Hepi – Košava, urađena i prikazana tokom izložbe još više je probudila neke provincijske sujete. Intervju slikara Milorada Bate Mihajlovića u toj emisiji ima razmjere kulturnog skandala. Uvaženi srpski akademik ne samo da je nesuvislo i nepovezano govorio, već je svaku drugu rečenicu propratio psovkom da bi na kraju izrazio sumnju u to da je Dado homoseksualac. Kada nam akademici iskazuju zavist i nedoraslost umjetnosti, možemo se s pravom zapitati nije li Dadov odlazak bio najveći šamar našoj kulturnoj javnosti koja ga u svojoj tuposti nije ni osjetila? Dado se vratio u velikom stilu, ali mi nismo umjeli da se vratimo njemu.